Uoči summita UN-a o prehrambenim sistemima, prva analiza ove vrste koju je uradio WWF otkriva da jedna trećina globalne proizvodnje hrane ovisi od ugroženih svjetskih rijeka, narušavajući sigurnost hrane i našu sposobnost da održivo nahranimo 10 milijardi ljudi do 2050. godine.

Analiza „Rivers of Food“ opisuje načine na koje rijeke podržavaju četiri ključne komponente globalne proizvodnje hrane - navodnjavanje, slatkovodno ribarstvo, delte i poljoprivredu u poplavnim područjima, i kako su ovi kritični dijelovi prehrambenog sistema u sve većoj opasnosti zbog svakodnevne degradacije svjetskih rijeka. Ovo je prva holistička analiza takve vrste koja objašnjava ključnu ulogu koju rijeke imaju u ishrani čovječanstva.

„Rijeke su od centralnog značaja za prehranu svjetskog stanovništva sada i u budućnosti, a opet, njihova zaštita i revitalizacija nisu ni na periferiji debata o globalnim prehrambenim sistemima“, rekao je Stuart Orr, voditelj programa slatkovodnih voda WWF-a.

„Rijeke su nas prehranjivale od početka civilizacije, pa tako i danas, pomažući da se nahrane milijarde ljudi - od autohtonih zajednica do mega-gradova. Nažalost riječni sistemi su pod sve većim pritiscima i ako ne poduzmemo hitne korake za njihovo bolje upravljanje, nećemo moći održivo da nahranimo sve ljude na Zemlji“, dodao je Jeff Opperman, vodeći znanstvenik programa slatkovodnih voda WWF-a i koautor ove studije.

Analiza pokazuje da proizvodnja hrane ovisi o rijekama daleko više nego što se ranije mislilo:

„Rijeke su arterije planete, koje pružaju vodu, sedimente i hranljive materije koje čine jednu trećinu svjetske proizvodnje hrane, ali ironično je da su naše neodržive poljoprivredne prakse jedna od najvećih prijetnji rijekama, ali i celokupnoj proizvodnji hrane koja od njih ovisi”, rekao je Joao Campari, voditelj programa za hranu WWF-a.

Zanemarene i podcijenjene, rijeke su pod sve većim pritiscima diljem svijeta zbog prekomjerne upotrebe vode, prekomijernog ribolova, izgradnje brana zarad hidroenergije, zagađenja i klimatskih promjena. Samo poljoprivreda koristi preko 70% pitke vode, dok je ona ujedno i najveći zagađivač rijeka i slatkovodnih ekosistema te pruža veliki doprinos emisiji gasova staklene bašte, krčenju šuma i gubitku biodiverziteta.

Već polovina svjetskog stanovništva živi u područjima koja su ugrožena gubitkom vode, a 75% svjetskih navodnjavanih usjeva uzgaja se u područjima sa velikim opterećenjem. Rijeke slobodnog toka su od kritičnog značaja za stabilnost riječnih delta i opstanak slatkovodnog ribolova, te je alarmantni podatak da samo jedna trećina dugih rijeka i dalje slobodno teče, a većini njih sada prijete i planirani projekti izgradnje hidroelektrana.

Najjasniji dokaz štete koju smo nanijeli, i još uvijek nanosimo našim rijekama jeste kolaps slatkovodnog biodiverziteta - u proteklih 50 godina brojnost populacija slatkovodnih vrsta smanjila se za 84%, što je daleko više nego u kopnenim ili morskim ekosistemima.

„Ukoliko u našim rijekama slatkovodne vrste ne mogu da se održe, onda rijeke ne mogu ni da održe ljude. Vlade moraju da pristanu na ambicioznije ciljeve u sklopu novog globalnog okvira za prirodu, inače ćemo mi platiti cijenu“, dodao je Stuart Orr.

Svijet se budi zbog hitne potrebe za zdravijim, održivijim i pravednijim sistemima hrane, budući da su naše trenutne prakse proizvodnje i potrošnje glavni pokretači klimatskih promjena, gubitka prirode ali i prisustva sve veće gladi. Neophodno je da ojačamo otpornost naših riječnih sustava transformacijom sistema hrane, obezbjeđivanjem održivog ribarstva i akvakulture, održavanjem rijeka slobodnim i usvajanjem zdrave i održive ishrane - između ostalih mjera za zaštitu i revitalizaciju rijeka.